Kornatsko otočje, osim pomorskog dobra, u potpunosti je u privatnom vlasništvu.
Sadržajno posjed pojedinog vlasnika se u pravilu sastoji od velikog pašnjaka (krš), više manjih obradivih površina (ograde) i kuće. Kornati su specifično nastanjeno područje. Kurnatari svoj domicil imaju izvan Kornatskog arhipelaga (Murter, Betina, Zaglav), pa je kornatska kuća zapravo druga kuća u svakom smislu: po važnosti, po veličini, po opremljenosti itd.
Kornatska kuća je krajnje skromno monovolumno „sklonište", ali neophodno za korištenje posjeda i s brojnim namjenama: za odmor, za čuvanje alata i druge opreme, prehranu, privremeno skladištenje kornatskih proizvoda, kao sklonište od nevremena itd.
U Kornatima se razlikuju kuće na „vlastitom posjedu" od „kuća u portu" . Da bi lakše koristio svoj posjed u Kornatima, daleko od svog domicilnog naselja, vlasnik je morao u najbližoj maritimnoj pogodnoj uvali, gdje je mogao sigurno vezati brod, sagraditi kuću. Ali malo je vlasnika imalo imalo svoj posjed u pogodnoj uvali, pa su kuće u portu u pravilu izgrađene na „tuđem" terenu, ili kao što je to slučaj u Vruljama na nasipu (na moru). U oba slučaja, prostor se je morao štedjeti, pa su kuće građene na najmanjim mogućim česticama i u gustim nizovima.
"Kuća u portu" zaostaje od "kuće na posjedu" po kvaliteti izgradnje i pravilu je prizemnica koja ne prelazi visinu od 220 cm, građena je od kamena, a osim vrata, na kući se je mogao nalaziti i mali prozorčić (hurijada) dimenzija 60x50 cm.
Da bi ostao u Kornatima, Kurnatar je morao biti oboružan mnogim znanjima i vještinama. Morao je biti mornar, pastir, težak, ribar, obrtnik, kuhar...i sve to u jednoj osobi.Što se donese sa sobom, to se u Kornatima ima, što se popravi ili napravi s tim se raspolaže.