Prvi tragovi o prisutnosti čovjeka u području Kornatskog otočja datiraju još iz doba neolitika. O tome svjedoči nalazak kamene sjekire pronađene podno brda Stranžica, pokraj polja Trtuša na otoku Kornatu. Originalni primjerak čuva se u Arheološkom muzeju u Zadru.
Ilirsko razdoblje
Prva potvrđena kolonizacija Kornatskog otočja bilježi se u vrijeme Ilira. Male četverokutne nastambe, pojedinačne ili u grupama (kao što su ispod Pedinke, iznad Željkovaca, Pod selo kod Trtuše i Grbe na Žutu), gradine (Ščikat, Stražišće, Tureta, Grba) i gomile (tumulusi; gotovo na svim uzvišenjima na otoku Kornatu i Žutu), svjedoče o značajnoj naseljenosti otočja u pretpovijesno doba. Stočarstvo je bila glavna privredna djelatnost, ali je i ribarstvo igralo značajnu ulogu u ekonomiji tadašnjih stanovnika.
Rim
I starim Rimljanima se ovaj prostor činio interesantnim za stanovanje i gospodarsko iskorištavanje. Rimska gradnja Villae rusticae u Proversi i bazena za ribe na Svršati, presjekli su (vjeruje se) jedinstveni zivotni prostor Ilira na Kornatima i na Dugom Otoku, što je po nekim autorima vjerojatno bio kritični događaj za kontinuitet i intenzitet ilirske naseljenosti na ovim prostorima. Ostali tragovi antičke gradnje koji svjedoče o rimskoj kolonizaciji Kornata, danas su uglavnom pod morem: pristanište u Piškeri i Šipnatama, lučki uređaji u Veloj Proversi, solana u Šipnatama.
Crkvica Gospe od Tarca, skromna jednobroda sakralna građevina (tip ruralne kasnoromaničke crkve) sagrađena na mjestu starokršćanske bazilike i izgrađena najvjerojatnije od ostataka te starije crkve.