U Kornatima polje je prostor pod kulturama, bez obzira na kvalitetu zemljišta. Polja u Kornatima su Tarac i Trtuša, Knježak, Željkovci, Čukino, Šipnate Suha Punta...Pravo Kornatsko „poje" prvenstveno je bilo zasađeno vinovom lozom i raznim voćkama, a kasnije maslinama. Danas su to uglavnom maslinici. Prvi maslinici su se sadili uz rubove polja koje se je krčenjem proširivalo.
Kulminacija krčenja i agrarnih aktivnosti odvijala se krajem XIX. i početkom XX. st., nakon murtersko-betinskih kupovština. Tako je u tridesetak godina krčenjem povećano obrađeno zemljište za oko 60 posto. Valja napomenuti kako je to razdoblje obilježeno sve ubrzanijim rastom stanovništva, pa su egzistencijalne potrebe uvelike odredile i porast novih krčevina.
Ograde su kornatska polja koja su uglavnom zasađena maslinama i ograđena prizidama. To su niski i široki zidovi koji čuvaju zemlju da ih voda ne odnese, a ujedno su i višak kamena koji nastaje krčenjem zemlje.
Putovi
Polja se nalaze dalje od porta pa je bilo potrebno i napraviti put do tih polja. Ti putovi su utabane staze. Postoje i putevi koji su ograđeni suhozidima i široki su onoliko koliko je dovoljno da može proći natovareni tovar. Tovar ili magarac je i danas jedan od načina na koji je jedino moguće dopremiti drva ili ubrane masline iz poja do porta.
Suhozidi
Od svega što je stvorila kornatska ruka najupečatljiviji i najatraktivniji svakako je zid, točnije - suhozid. Kilometrima dugi zidovi koji presijecaju kornatske otoke jedna su od najvećih turističkih atrakcija. Pri prvom pogledu nameću pitanja: tko ih je izgradio i zašto? Koliko im je vremena i truda trebalo da tako nešto izgrade? Tko ih je izgradio? Izgrađeni su od ruke Murterina težaka – prvih Kurnatara. Zašto? Nekoliko je razloga.
Primaran je razlog bio razgraničenje posjeda i razdvajanje pašnjaka. Najveći kornatski zidovi, uistinu su granice između posjeda, no najstariji pravi zidovi učinjeni su s osnovnim razlogom preciziranja granice ispaše. Zbog česte odsutnosti s posjeda, kvalitetan zid bio je jamstvo dobrosusjedskih odnosa, kao i pouzdanja da će na povratku iz domicilnog naselja svoje stado zateći na svome pašnjaku. Drugi razlog je, da, pokušavajući oteti svaki pedalj tla kamenu i šikari, za sadnju vinove loza a kasnije i masline, uklanjan je svaki kamen koji se mogao pomaknuti, a od njega je odmah zidan zid koji je služio da nasade štiti od stoke koja je uokolo pasla, kao i od vjetra i soli koju vjetar donosi s mora. Koliko je vremena i truda trebalo da bi ih se sazidalo? Dvojica ljudi (koji znaju kako se to radi) mogu sagraditi zid dužine 2 km, (visine do 2 m i debljine 50-80 cm) za 150-200 dana. Težak je to posao. Zimi se radilo danju, a ljeti, kako bi se izbjegle vrućine, radilo se noću a potom zbog cjelonoćnog napornog rada, spavalo se danju.
Novija navada ostavljanja za sobom balansiranih kamenih gomilica šteti okolišu jer remeti procese u mikroflori koji ovise o kamenom pokrovu zemljišta. Natjecanja te vrste se priređuju samo na obalama gdje oblutke kasnije poravnava voda, bez nakupljanja za izmjenu krajolika.
Jedno od temeljnih obilježja suhozida jest - orijentacija. Zbog toga što su svi veliki otoci izduženi, svi su zidovi građeni od mora do mora, to jest s jedne strane otoka na drugu. Zid je točno toliko visok da ga ovca ne može preskočiti niti prijeći na tuđi pašnjak. On je onoliko širok koliko je potrebno da ga snaga vjetra ne razori. Kamenje nije spojeno nikakvim vezivom, a zidu čvrstinu daje samo vještina slaganja kamena i to tako da jedan kamen drži drugi.
